admin 24/09/2020

Dok smo svakodnevno svjedoci odlaska naših ljudi u inozemstvo i njihove snalažljivosti tamo, također imamo  potpuno suprotnih slučajeva.

Takvu priču nam donosi četrdesetdvogodišnja Dušica Maksimović iz Srbije, koja je htjela da svoju priču podijeli sa ostalim ljudima kako ne bi nasjeli kao ona.

Naime, Dušica je na slavi svojih roditelja u avgustu 2019. godine srela rodicu iz Njemačke koju nije dugo vidjela, i koja joj je predložila da ide u Njemačku sa njom, jer je njenim kumovima također iz Srbije potrebna dadilja za dijete. Dušica je navela da kada budemo objavljivali ovu priču promijenjimo imena likova, jer želi sačuvati njihovu anonimnost, što smo i uradili.

Rodica Dragana je objasnila Dušici da njeni kumovi su po struci mašinski inženjeri, sa velikom platom i dvoje djece, od kojih je potrebno čuvati dijete od dvije godine, jer su ostali bez dadilje. Ona je rekla da je sve obezbjeđeno od strane kumova što se tiče smještaja, hrane, prevoza i ostalog.

Dušica se omišljala da li da ide jer se mora javljati svaki mjesec jedanput na Institut za reumatologiju u Beogradu radi terapije, ali kada je objasnila svojoj doktorici, ona joj je odobrila da ide i propisala terapiju za tri mjeseca.

Plan je bio da ode prvobitno na tri mjeseca, onda da se svi vrate u Srbiju na jednu sedmicu, i ponovo da se vrati u Njemačku jer oni navodno imaju veze preko granice.

Prvo je imala problema što se tiče prevoza, jer je došlo do zabune oko datuma polaska. Oni su joj javili da je karta kupljena za nedjelju, a kada je Dušica otišla, rekli su joj da je to bila karta za subotu. Poslali su joj drugu, i konačno je otišla uz veliki broj presjedanja i kašnjenja zbog istih, na što Sanja (gazdarica) nije bila zadovoljna odmah na samom početku. Kada je Dušica stigla, nije se stigla ni odmoriti, jer su Sanja i njen muž nastavili sa svojim obavezama, odmah isto jutro, a nju su ostavili sa dijetom od dvije godine, dok je stariji sin od 10 godina išao sam u školu. Ona se odlično snašla, brinula se o dijetetu, spremala hranu za cijelu porodicu, čistila, i što je najvažnije nije ih zivkala stalno kao što je bio slučaj sa prethodnim dadiljama na koje su se žalili.

Dušica je dnevno imala oko dva sata odmora, ali ni ta dva sata nije mogla odmoriti, jer su po dogovoru njoj odredili dnevnu sobu za smještaj, ali nisu rekli da cijela porodica bude tu do samog spavanja, tako da Dušica nije imala ni tih dva sata odmora nasamo.
Prvi sukob naišao je kada se Dušica požalila na starijeg sina i njegov odnos prema njoj, i neposlušnost, na što je Sanja odgovorila da je trebala odmah u startu biti svjesna da dolazi čuvati djecu, i da ide iz stana. Sanjin suprug je smirio situaciju i zamolio je da ostane, da ih ne ostavlja na cjedilo, što je Dušica i prihvatila.

Nakon nekoliko dana, Dušici javljaju da joj je muž imao saobraćajnu nesreću. Ona se jako rastužila, i nasekirala, da bi joj Sanja hladno dobacila, “Pa eto, makar je živ”.

To joj je bio samo dokaz kakvi su naši ljudi tamo, i od tada živjela je za dan kada će krenuti za Srbiju. Nakon tri mjeseca, tako je i bilo. Sanja i njen muž isplatili su Dušicu 500eura po mjesecu, od čega su joj ostali dužni 150 eura. Kada im je pisala na viber za tih 150 e, blokirali su je oboje. Dušica je dodala da je tu platu mogla imati i u Srbiji sasvim normalno, a oni su je smatrali siromašnom i bijednom, te mislili da je to puno za nju.

Na kraju poručila je svim građanima da se dobro raspitaju kod koga idu, pogotovo ako su u pitanju naši ljudi.